text.skipToContent text.skipToNavigation
background-image

Bozji gnjev von Mlakic, Josip (eBook)

  • Verlag: Fraktura
eBook (ePUB)
10,99 €
inkl. gesetzl. MwSt.
Sofort per Download lieferbar

Online verfügbar

Bozji gnjev

Bozji gnjev Josipa Mlakica roman je o zlocinu u ratu i pravdi koja mora biti zadovoljena. Devet boraca u hrvatskim postrojbama u ratu u Bosni i Hercegovini poginulo je u tajnoj akciji koju nitko nije odobrio. Kod svakoga je pronaena veca kolicina novca, a zasto su usli duboko u teritorij koji kontroliraju bosnjacke snage, nikome nije jasno. Ilija, brat jednoga od sudionika akcije, takoer vojnik, mora saznati zasto je i kako doslo do tragicnih smrti. Pronalazeci nove, razorne dokaze, pri cemu riskira vlastiti zivot, Ilija saznaje tajne koje nije trebao saznati te tko i zasto stoji iza sulude akcije u koju su upletene i tajne sluzbe, ali i nepoznati glavesine iz Zagreba. Bozji gnjev roman je u kojem se ispreplecu ratna drama, kriminalisticka prica, potraga za istinom i trazenje pravde. Josip Mlakic u svom romanu savrseno opisuje atmosferu straha i rata i potrebu da se zadovolji pravda, a nju moze osigurati samo pojedinac koji se poput starozavjetnog proroka mora suociti sa svojim i tuim grijesima.

Produktinformationen

    Format: ePUB
    Kopierschutz: AdobeDRM
    Seitenzahl: 240
    Sprache: Kroatisch
    ISBN: 9789532667516
    Verlag: Fraktura
    Größe: 1125 kBytes
Weiterlesen weniger lesen

Bozji gnjev

1.

Ubija li nostalgija? Simbolicki: da. Ubija li pak stvarno, fizicki, bez simbolike? Ostavlja li, zapravo, tragove krvi, straha, urina i trosi li, nesmiljeno i nezajazljivo, kao povijest, male, zalosne i savitljive ljude? Da, ponekad se dogodi i to.

Cistio sam pusku, zaslijepljen suncem koje mi je upadalo u oci, kada su dosli i rekli mi za brata. Bio je mrtav. Poginuo je. Imao sam samo njega od brace. Imali smo stariju sestru, koja je zivjela u Austriji, u Salzburgu. Nisam odmah upitao sto se dogodilo. Tek kasnije. Buljio sam u nauljeni zatvarac kalasnjikova u cijim je dubinama pocivao djelic tamnog, demonskog sunca. Bio je rat i ljudi su svakodnevno ginuli. Ubijali smo i ubijali su nas. Taj praiskonski nagon cinio nas je zivima. Inace, bili smo mrtvi. U takvom svijetu pogibija je bila ocekivana vijest. Na koji je nacin netko poginuo u ratu? To je bilo glupo pitanje, pitanje tehnike. Svako pitanje na koje mozete dobiti barem desetak banalnih odgovora, a da bi se svaki od njih mogao pokazati tocnim, bilo je glupo. Stoga sam sutio. No ono uvijek doe na red. To je konvencija. Kao u normalna vremena pozdraviti poznanika kada ga susretnes na ulici. To pitanje znacilo je samo jedno: da nam je stalo. Cijedili smo emocije iz sebe i na taj nacin: glupim pitanjima. Obicna konvencija. Sto, opet, ne znaci da nam uistinu nije bilo stalo.

Sat vremena kasnije, u hladnom i mracnom podrumu obiteljske kuce uz rijeku, koji je sluzio kao privremena mrtvacnica, do kojeg smo dosli kroz garazu uz cije se zidove odmaralo desetak mrtvackih kovcega i u kojoj se osjecao miris izblijedjela plasticnog cvijeca koji je podsjecao na glavobolni vonj uzarenog asfalta, dok sam promatrao krvavi bratov les, prisla su mi dvojica SIS-ovaca [1] . Iz zida okrenutoga rijeci izbijala je svjezina. Jedan od njih, Zoran, bio mi je prijatelj. Tijekom studija bili smo godinu dana cimeri. Studirao sam matematiku u Sarajevu. Stanovali smo u vlaznom podrumskom stanu na strmom, visokom dijelu Alifakovca, s pogledom na ocvalo mezarje [2] , ciji su se stasiti nisani [3] , koji su podsjecali na okamenjene androide, nocu bjelasali kao trbusi mrtvih riba. SIS-ovci su stajali iza mojih lea i cekali da se oprostim s bratom. Culo se zujanje musica i zuborenje rijeke koje je dopiralo kroz otvorena vrata iza nasih lea dok je rijeka bezbrizno tekla ispred nas, iza hladnog, ravnodusnog zida. Lesevi su zaudarali i preko lica smo nosili zelene platnene maske, koje nisu bogzna kako pomagale. Bilo ih je devet, lezali su poredani po drvenim paletama, mirni i spokojni. Les moga brata bio je treci zdesna. Stajao sam ispred njega i vidio sam duboke sare na potplatima njegovih vojnickih cizama u cijim je labirintima ostalo tragova teske i masne ilovace.

Prepoznao sam jos neke od poginulih. Isao sam od jednog do drugog, kao morbidni, podbuhli general koji vrsi smotru mrtvih. Nakratko bih zastao, promatrao im lica i nastavljao dalje. Pokusavao sam iz zgrcene utrobe istisnuti tugu i sucut, iako sam znao da sam igrom slucaja i ja mogao lezati ovdje, a netko od tih mrtvih hladno me promatrati iz zemaljskih visina. Osjecao sam, zapravo, krivnju, najapsurdniji osjecaj koji je donio rat: bio sam kriv zbog toga sto sam ziv, a oni, eto, mrtvi. Dvojica poginulih bili su bratovi skolski drugovi. Znali su nekada, zimi, doci u nase selo sa skijaskom opremom. Odlazili su s bratom na obliznje padine i tamo se skijali po dubokom djevicanskom snijegu koji je iskrio. Brat je bio cetiri godine stariji od mene i nisu mi dopustali da idem s njima, iako sam bio neusporedivo bolji skijas od njih. Zimi sam svaki slobodan trenutak provodio na snijegu. I bio sam jako dobar. Mozda mi to zbog toga nisu dopustali? Nisu mogli podnijeti cinjenicu da im je neki klinac u bilo cemu superioran? Jednom sam se pozalio majci i ona je natjerala brata da me povedu. Nevoljko je pristao. No cim smo izisli iz sela, zavaljali su me u cij

Weiterlesen weniger lesen

Kundenbewertungen

    ALDI life eBooks: Die perfekte App zum Lesen von eBooks.

    Hier finden Sie alle Ihre eBooks und viele praktische Lesefunktionen.